Kako je otet slučaj “Sejdić i Finci”

Kako je otet slučaj “Sejdić i Finci”

Sedam godina nakon donošenja odluke Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u Strazburu u slučaju “Sejdić i Finci” i pet godina nakon što je njeno provođenje postalo uslov za aktiviranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine sa EU, nismo ništa bliže ukidanju ustavne diskriminacije “ostalih” u Ustavu BiH. Ipak, SSP je aktiviran; zahtjev za članstvo je predat; Evropska komisija je poslala Upitnik za pripremu mišljenja o zahtjevu, a dobijanje kandidatskog statusa očekuje se do kraja 2017. “Provlačenje” BiH bez implementacije presude rezultat je novog pristupa EU prema BiH, koji je otpočeo 2014. godine britansko-njemačkom inicijativom. Tada su iz “jednačine” isključene ustavne reforme, nakon što je i zvanično proglašen neuspjeh dotadašnjih pregovora o modelu za provođenje presude, koji su se vodili između predsjednika najvećih bh. stranaka i zvaničnika/ca Evropske unije. 

Pregovori stranačkih šefova o implementaciji presude ECHR otpočeli su i završili u mandatu 2010-2014, upamćenom po konstantnoj krizi vlasti i bezbrojnim međustranačkim sporazumima.^[1] Vođenje procesa tamo gdje pripada, u parlamentu, nikada stvarno nije otpočeto. Krajem 2011. osnovana je zajednička parlamentarna komisija za sprovođenje presude, koja nije uradila ništa. Sredinom 2012, poslanici/e 6 stranaka u PSBiH u proceduru su uputili/e tri prijedloga amandmana za provođenje presude, koji dvije godine nisu ni stavljeni na dnevni red.^[2] Uloga parlamenta naprosto je svedena na poligon za “dizanje ruku” po direktivama stranačkih šefova, koji su, pak, jedni druge ucjenjivali upravo “brojem ruku” u parlamentu. O uključivanju građana/ki u proces nije bilo ni govora.

Na državnom nivou, postizborni sastav Vijeća ministara oformljen je tek početkom 2012. godine, a do kraja mandata kroz njega su prošle sve veće političke partije. U Federaciji BiH, Vladu je u martu 2011. formirala koalicija poznata kao “Platforma”, uz proteste HDZ BiH i HDZ 1990.^[3] “Platforma” je brzo zapala u krizu i zvanično se raspala sredinom 2012, nakon čega su njene najveće stranke, SDP i SDA, pokušale odvojeno dogovoriti novu vladajuću koaliciju sa HDZ BiH. Zbog njenog značaja za aktiviranje SSP-a, provedba odluke “Sejdić i Finci” postala je jedna od centralnih tema koalicionih pregovora. HDZ BiH je tu situaciju iskoristio da, umjesto o presudi, de facto pregovara o “rješavanju hrvatskog pitanja”.

Pored načina izbora delegata u Dom naroda FBiH, te načina formiranja Vlade FBiH, glavni argument dva HDZ-a za tvrdnju da hrvatski narod nije ravnopravan sa bošnjačkim i srpskim, bio je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u dva uzastopna mandata. Stav HDZ-a bio je da Komšić nije “legitiman hrvatski predstavnik”, budući da je najviše glasova dobio iz izbornih jedinica u kojima hrvatsko stanovništvo nije u većini, te da je potpredsjednik stranke koja se deklariše kao multietnička (SDP), a ne kao hrvatska. Rješenje za postizanje “legitimne reprezentacije” HDZ je vidio u uvođenju indirektnog izbora tri člana Predsjedništva BiH od strane klubova u Domu naroda PSBiH, čime bi se spriječilo da “jedan narod drugom bira predstavnike”. Pored toga, HDZ BiH se zalagao za uspostavljanje nove federalne jedinice iz koje bi se kandidovali i birali hrvatski članovi/ce Doma naroda, koja bi objedinila kantone sa hrvatskom većinom (tzv. treći entitet).^[4] HDZ je, ipak, mnogo više pažnje posvetio razradi mehanizama kojima bi se konstitutivni narodi “pretvorili u izborne jedinice” u postojećim administrativnim okvirima, nego razradi ustavnih amandmana kojima bi se uspostavila nova administrativna jedinica, neprihvatljiva i za SDP i za SDA.^[5]

Prvi veliki ustupak ka ovakvom modelu učinio je SDP BiH, kada je u junu 2012. sa HDZ-om kreirao prijedlog “za provedbu presude”, koji je najmanje veze imao sa jednakopravnošću “ostalih”. Prijedlog je predviđao uvođenje vrijednosti glasa - etničkog koeficijenta koji bi se dodijelio svakoj partiji za svaki kanton, te bi se njihovim sabiranjem odredio broj njenih delegata/kinja u Domu naroda Parlamenta FBiH. Najveću “vrijednost hrvatskog glasa” imale bi one partije koje bi imale najviše zastupnika/ca hrvatske nacionalnosti u skupštini kantona u sa najvećim procentom hrvatskog stanovništva u odnosu na njegov ukupan broj u Federaciji (ona bi, pak, bila najmanja za stranku koja bi u tom kantonu imala najviše zastupnika/ca bošnjačke ili srpske nacionalnosti). Hrvatski delegati u Domu naroda PFBiH i dalje bi birali hrvatske delegate/kinje u Domu naroda PSBiH, koji bi zatim izabrali/e hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Ideja o etničkoj “vrijednosti glasa” izazvala je burne reakcije javnosti, posebno civilnog društva.^[6] Dervo Sejdić je javno poručio da će podići novu tužbu ukoliko se ovaj, ili bilo kakav sličan, prijedlog usvoji. Do sporazuma nije došlo, a sam pokušaj naštetio je SDP-u, iz kog je ubrzo izišao Željko Komšić, odnijevši značajan dio biračke podrške. Prijedlog je kritikovala i SDA, optužujući SDP da je prihvatio “treći entitet”. SDP je uzvratio optužbu kada su mediji objavili da su HDZ i SDA dogovorile podjelu FBiH “samo za potrebe izračunavanja izbora članova Predsjedništva”, na dva izborna područja od po 5 kantona. Izborna matematika ovdje je bila nešto jednostavnija. U Predsjedništvo bi prošla dva kandidata sa jedinstvene liste: kandidat koji bi dobio najviše glasova u cijeloj FBiH, te kandidat koji je drugačije nacionalnosti od njega i koji je sljedeći po broju osvojenih glasova - uz uslov da je većinu osvojio u drugom “području” u odnosu na prvog kandidata. Ni ovaj prijedlog nije zaživio, a pokazalo se i da bi njegova primjena bila apsurdna čak i sa stanovišta “legitimne reprezentacije”.^[7] 

Iz svih ovih epizoda bilo je jasno tek to da partijski šefovi bezuspješno pokušavaju oblikovati ustavni model HDZ-a tako da on postane iole prihvatljiv za SDP ili SDA. U oktobru 2013. u proces se aktivno uključila Evropska unija, pokrenuvši “dijalog na najvišem nivou” koji se od prethodnih pregovora razlikovao samo po tome što se vodio izvan BiH. Proces nije postao transparentniji; naprotiv - o sadržaju sastanaka koji su se održali u Briselu i Budimpešti javnost nije znala gotovo ništa, a iz kontradiktornih izjava stranačkih šefova moglo se zaključiti samo to da se i dalje pregovara o “hrvatskom pitanju”. Ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju, ta je pozicija dodatno legitimirana. U februaru 2014. Evropski parlament je nekadašnje insistiranje na ukidanju diskriminacije “ostalih”, zamijenio Čovićevim tezama o “centralističkim politikama” koje blokiraju rješenje bazirano na “principima federalizma i legitimne reprezentacije”^[8] - kojih u presudi ECHR nema. Istog mjeseca, proglašen je i zvanični neuspjeh pregovora facilitiranih od strane EU. Pitanje “Sejdić i Finci” je sklonjeno na stranu, uz obrazloženje da se treba fokusirati na ekonomske reforme. Bosni i Hercegovini je zatim otvoren put ka Evropskoj uniji, uz uvjeravanje da će presuda ostati uslov za članstvo.

Promjena političke klime ipak ne može promijeniti činjenicu da je sve gore pomenute principe nemoguće simultano ugraditi u Ustav, jer su oni u ovakvom obliku suštinski nepomirljivi. Odluka ECHR zahtijeva da se politička prava svih građana/ki, bez obzira na etničku/nacionalnu pripadnost, izjednače na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, što je potvrđeno i u slučajevima “Zornić” (2014) i “Pilav” (2016). “Legitimna reprezentacija”, pak, radikalizira ideju da su konstitutivni narodi, na osnovu etniciteta i brojnosti unutar određenog teritorijalno-administrativnog okvira, ekskluzivni nosioci određenih političkih prava - nastojeći da taj princip primjeni i na aktivno biračko pravo.

To je činjenica koju predsjednik HDZ BiH i dalje negira - ovoga puta u kapacitetu člana Predsjedništva BiH, odakle poručuje da se o presudi više nema potrebe razgovarati, jer su njegovi stavovi poznati.^[9] Iako se samom presudom niko nije bavio skoro dvije godine, Čović se u proteklim mjesecima nekoliko puta pismeno obratio Federici Mogherini i Valentinu Inzku^[10],, dopisima u kojima “rješavanje hrvatskog pitanja” naziva ustavnom obavezom^[11]; te insistira na tome da bez njega ne može biti ni provođenja presude ECHR.^[12] Situacija je dodatno zakomplikovana nedavnom odlukom Ustavnog suda BiH po apelaciji bivšeg šefa HDZ 1990, Bože Ljubića. Sud je naložio da se u roku od 6 mjeseci izmjeni Izborni zakon BiH, kako bi se izbor delegata/kinja za Dom naroda PFBiH uskladio sa “načelom konstitutivnosti”.^[13] Tako sada imamo obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, koje su međusobno suprotstavljene.

Donekle je ohrabrujući postupak Predstavničkog doma PSBiH, koji se, za promjenu, postavio proaktivno, te usvojio inicijativu kojom se od Vijeća ministara traži da u roku od 90 dana dostavi prijedlog za provođenje presude. Ravnomjeran raspored 28 glasova “za” iz oba entiteta, može (i ne mora) sugerisati da bi i prijedlog ustavnih amandmana mogao biti usvojen. Protiv su bile samo dvije stranke - HDZ i SNSD. Nije je prihvatila ni Ustavnopravna komisija ovog doma, te je njena dalja sudbina neizvjesna.

EU je odavno pokazala zabrinjavaju ću ravnodušnost prema sadržaju prijedloga ustavnih rješenja i transparentnosti dolaska do istih. U brojnim apelima koje je bh. civilno društvo upućivalo tijelima Evropske unije, jasno se prepoznaje strah od toga da će EU prihvatiti bilo kakvo rješenje do kog dođu partijski šefovi,^[14] čak i ako bi ono značilo produbljivanje etničkih podjela u ustavnom sistemu. Pokretanje novog pristupa prema BiH de facto je umanjilo značaj provođenja presude „Sejdić i Finci“, zbog čega je takav strah i danas jednako prisutan kao i prije četiri godine.^[15]